Дурмитор. Бољска греда. Комарница.

Žabljak, oktobar 2021

Planinsko prostranstvo južnog Durmitora malo ko spominje a još ređe posećuje. To su ona dva lista iz sredine sveske, koja je neko davno iščupao i kojima se posle gubi svaki trag. Dok se za desnu stranu puta Žabljak – Trsa uredno naplaćuju ulaznice, za levu stranu tribine, ako dolazite sa Sedla, vlada interesovanje planinara – jednako nula. Ako neko i prolazi razlupanim tucanikom ka katunu Boban, to su nesrećni kamioni za izvlačenje drvne građe iz šavničkih šuma.

Pogled na kartu otkriće neka imena ovdašnjih vrhova – Bolj, Lojanik, Šupljika, Ružica. Još detaljnije proučavanje navodi da se ovde Durmitor zapravo polako prepušta pustoj i zatalasanoj Pivskoj planini. Ipak, nešto istočnije se da uočiti diskontinuitet u reljefu. Pleistocenski lednik koji je pritiskao Dobri do ispod Sedlene grede produbio je valov po južnoj strani i kao nožem odsekao strmu liticu Boljske grede. Relikt geološke prošlosti je Komarnica, treća važna žila durmitorskog sistema – uz Taru i Sušicu a koja izvire pod durmitorskim Sedlom.

Komarnica mora biti ponornica, jer ipak su ovo kraški predeli u superlativu, njen prvi durmitorski kanjon zapravo je fosilnog karaktera, a Komarnica će tek bliže Šavniku smelo stupiti na scenu crnogorskih smaragdnih rečnih bisera, između ostalog produbljujući i sada već na daleko čuveni kanjon Nevidio.

I zapravo je Komarnica tačnije pogled na Komarnicu prelomio da se ponovo uputim na Žabljak, u oktobru, vozeći se sam noću iz Beograda. Inspiraciju i informaciju je pružio dragi Žabljačanin – Dejan Dajković.

Za dobar pogled sam u stanju daleko da potegnem, a još ako je nastupila jesen na planini, teško ribu u vodu naterati...

Dejan i ja smo tog jutra ukrstili objektive na Ćurevcu ali svetla baš nešto i nije bilo. I dok se činilo da će sličan scenario biti na Komarnici, svevišnji je izgleda ugledao dvojicu entuzijasta duboko u planini, i na par sati ih počastio dizuznim svetlom kakvu samo jesen može da pruži…

Pratili smo kolski put do katuna Boban, da bi me potom Dejan poveo ka istoku, prateći slabu stočarsku stazu ispod Lojanika.

Katun Boban. Stočari samo što su sišli u dolinu.

Sat vremena kasnije i uz nešto strmijeg penjanja kroz kamen i travu, ukazao se taj zlata vredan pogled. Durmitor tajne krije tamo i gde ih čovek isprva i ne očekuje.

Profesor fizike Dejan Dajković sa svojim istraživačkim čedom – lebdeća platforma Lojanika iznad Komarnice.
Zašto se lomatati i penjati Boljsku gredu, kad je od Boljske grede puno lepši pogled na Boljsku gredu?
Ka Šavniku…
Ranisava proviruje iza Bolja.
Sedlena i Boljska greda.
Dole u Komarnici.

I tako to biva. Prozor lepog vremena je trajao tačno koliko nam je trebalo. Sivi oblaci su već krenuli da nadiru, pa smo se brzim hodom uputili nazad na početnu tačku. Sad kad smo u bezbednoj školjci automobila, hajde da provozamo još koji kilometar dalje ka Pišču – a gde se nalazi nekropola stećaka.

Stećci na Pišču.
Ka Bioču…
Prutaš.
Kad planina pokaže ćud.

Kratka jesenja obdanica se primakla svom koncu, a iz planine nas ispraća jaka kiša – uslov za magiju na planini narednog jutra iznad Tare i Sušice – dan za pamćenje koji je zaslužio ne jednu, nego dve priče:

Durmitor. Kanjon Tare i Sušice.

Durmitor. Raklje.

Hvala Dejanu Dajkoviću (@madeindurmitor) na gostoprimstvu i novim durmitorskim saznanjima.

Dejan Dajković i Nebojša Atanacković, Žabljak, oktobar 2021. godine

Komarnica.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this:
search previous next tag category expand menu location phone mail time cart zoom edit close