Štavna, septembar 2016
Komovi predstavljaju kompaktan i izdvojen planinski masiv na severoistoku Crne Gore.
Iako na karti deluju kao deo venca Prokletija, Komovi su priča za sebe, svojevrsni singularitet, alpski venac u malom.
Komovi predstavljaju izuzetno atraktivan mikro-prostor koga čini samo jedna lednička dolina Međukomlje, oivičena sa tri moćna planinska vrha: Vasojevićki kom (2461m), Kučki (2487m) i Ljevorečki Kom (2469m). Postoji i “Srednji Kom” ali ovaj vrh nema tradiciju u narodu, već je samo deo grebena Kučkog koma.

Međukomlje se spušta na visoke stočarske platoe Štavnu, Rogam, Ljuban i Carine. Prostor oko Komova sa severne i istočne strane naseljavaju Vasojevići a sa južne Kuči: tradicionalna crnogorska plemena. Iako locirani na malom prostoru i pripadaju istom narodu, između njih postoji višegeneracijsko rivalstvo.
Logistički je najjednostavniji pristup masivu sa Štavne (1700mnm) do koje vodi asfaltni put – nema obaveznog silaska na makadam, što predstavlja retkost na balkanskim prostorima i Komove čini pristupačnom planinom. Put od Beograda do Štavne je zato dug dobrih 420km.
Gore postoji nekoliko opcija smeštaja (eko-katuni ili kod Mikše Ćulafića, čuvara Komova i u letnjem i u zimskom periodu).
Moj prvi susret sa Komovima se desio još na Kopaoniku. Gorostasni Komovi izranjaju na južnom horizontu posmatrano sa Karaman grebena ili Sunčane doline.

Najviši vrh Komova je Kučki kom. Predstavlja dalji i zahtevniji uspon od Vasojevičkog Koma i planinari obično prvi dan boravka posvećuju njemu. Bliži, tehnički manje zahtevan ali kondiciono ništa lakši Vasojevićki Kom se po pravilu ostavlja za sledeće jutro, pre povratka kući.
Ljevorečki Kom je moguće popeti u jednom danu sa Kučkim Komom u sklopu jedne ambicioznije planinarske akcije.
Prvi dan: Kučki Kom.
Na Štavnu smo stigli u petak kasno veče oko 22 časa, prilično izmoreni radnim danom i dugim putem do Crne Gore.
Planinska svežina nas je brzo oborila u krevet. Sledećeg jutra smo se podigli u 5:30 i nakon provere opreme krenuli u planinu. Prethodnih dana je padalo dosta kiše u Crnoj Gori. Prognoza je obećavala stabilno i sunčano vreme za vreme našeg boravka. Zbog velike vlažnosti, Kom nas tog jutra ipak dočekuje maglom.

Planinarska staza ka Komovima vodi sa platoa Štavne. Na završetku livada, a pod samim Vasojevičkim komom, račvaju se staze ka Vasojevićkom i Kučkom Komu.
Staza ka Kučkom Komu potom sa krupnog sipara skreće dole u šumu. Do ulaska u Međukomlje od tačke račvanja ima oko 1h hoda.
Na Komu nema vode. Poneli smo sa sobom oko 2,5 lit po osobi, polovinu tih rezervi ostavljamo usput da nas sačeka u povratku. Po pravilu sam dovoljno opterećen sa dva foto-aparata.
Maglovito je i hladno jutro dok prvi put prolazimo kroz ledničku dolinu između dva Koma. Grabimo bez mnogo zadržavanja i fotografisanja. Nakon dodatnih 1h hoda prolazimo kroz Međukomlje, i stižemo na prevoj, odakle počinje jak uspon do Kučkog Koma.
Na naše zadovoljstvo oblaci počinju da se razilaze.

Kondenzacija kreira niske oblake, dok ih hladna vazdušna struja od gore kovitla na prevoju – impresivan skoro pa vulkanski prizor tog jutra na prevoju dva Koma.



Uskoro prestaje zeleni pojas, ulazimo u sivi mesečev pejzaž sitno izdrobljenog sipara. Ispred nas se ukazuje kontura Kučkog koma.

Staza do vrha je perfektno markirana. Poslednji deo predstavlja prelazak preko stena, delimično eksponiran ali zaista ništa strašno. Markacije su ovde još gušće i jasno ukazuju na pravac kretanja. Uz određene mere opreza ova sekcija je savladana za desetak minuta.

Za nepuna 4 sata sa pauzama za doručak i fotografisanje izbijamo na vrh.
S leva na desno ukazuju se Ljevorečki, Srednji i Vasojevićki Kom. U pozadini je planina Bjelasica. Na drugu stranu Sinjajevina i Kučke planine. Izmaglica ograničava vidljivost ali dramatizuje okolne prizore. Sutradan, sa Vasojevičkog koma, sve će se videti mnogo jasnije.


Silazak po strmom terenu je po pravilu teži od uspona. Na vrhu smo napravili pauzu, kako bi sveži i odmorni koncentrisano krenuli dole. Ispod Kučkog Koma se nalazi interesantno planinsko sedlo čiji bliži kraj je Rogamski vrh 2303m a dalji Suvovrh 2211m.

Sa prevoja između Kučkog i Rogamskog vrha je moguće spustiti se siparom na severnu stranu, i prići Ljevorečkom vrhu sa severne strane. Mi odlučujemo da pratimo svetlo i krenemo u smeru odakle smo došli.

Po dolasku na prevoj, odlučujemo da spontano krenemo prevojem i na drugu stranu.


Otvaraju se lepi pogledi ka Kučkom Komu koga smo upravo ispeli.
Stižemo do podnožja vrha Bavan gde pravimo pauzu i okrećemo krug nazad ka Međukomlju.

Međukomlje ostavlja jak utisak u povratku obasjano svetlom ispod gigantskog zida od sipara.


Oko 17 časova smo stigli nazad na Štavnu.

Drugi dan: Vasojevićki Kom.
Kako bi uštedeli vreme u povratku, odlučujemo da automobilom priđemo do same planine. Sa prevoja Trešnjevik vodi makadamski put celom dužinom Štavne (gpx zapis na dnu teksta).

Uspon na Vasojevički Kom je jednostavniji u tehničkom smislu ali u kondicionom možda još i teži – u nepuna 3 kilometra potrebno je ispenjati 700m visinske razlike. Skoro pa vertikalni kilometar (1000m na 5km). Staza je nešto slabije markirana ali dobro utabana. U samom podnožju treba biti oprezan jer postoji i nekoliko stočarskih staza koje mogu da zavedu na pogrešnu stranu, što se i nama desilo, jer smo se zapričali.

Do vrha penjemo bez pauze, prolazimo preko prevoja Vere Vincek i izbijamo gore za 90 minuta. Južna strana Vasojevićkog koma je travnati greben za razliku od krušljive severne stene koja dominira nad Međukomljem.



Komovi su ostavili snažan utisak moćne planine, sa veoma raznolikim atraktivnim pejzažima na malom prostoru.

Wikiloc:


Lepo setas😊 nice
LikeLike
Svaka cast, pises fenomenalne blogove. Samo jedna ispravka za visine vrhova Kucki Kom je 2487m, Ljevorecki Kom je 2469m i Vasojevicki Kom 2461. Veliki pozdrav!
LikeLiked by 1 person
Hvala puno! Bice ispravljeno!
LikeLike
Možete li uporediti tehničku zahtevnost uspona na Kučki Kom sa usponima na Zlu Kolatu (odnosno na prevoj između Dobre i Zle Kolate), i na Bobotov Kuk ?
LikeLiked by 1 person
Kolata je puno jednostavnija, a Kučki je malo teži od Bobotovog kuka (poslednji deo pred sam vrh). Na Kučkom se definitivno koriste ruke. Ima duži deo pri vrhu gde se pažljivo kreće po stenama ali je odlično obeleženo. Manje ljudi prolazi samim tim nisu klizave stene kao na Bobotovom kuku. Kučki neće biti problen ako ni Bobotov kuk nije bio problem.
LikeLike
Heh, ovo sad znači promenu taktike :). Bobota smo penjali pre 17 godina u ekipi od 40 ljudi, i pamtim ga kao ozbiljan ali rutinski uspon. Na Kolatu smo išli prošle godine u svojoj režiji, i ta deonica mi je bila makar psihološki prilično nezgodna u povratku. Zaključak je – ako već ne umem da vratim vreme, na Komove treba da idemo u ekipi sa vodičem :).
Hvala na odgovoru.
LikeLiked by 1 person