Žabljak Crnojevića i Oblun.

Tvrđava Žabljak Crnojevića, sa svojom neverovatnom pozicijom na Skadarskom jezeru, mesto je gde su stolovali poslednji srednjevekovni vladari Zete.

Žabljak je danas uspavano mesto ribara i stočara na obodu Podgorice. Većina kuća, uz seosku crkvu i mesno groblje kao da se grčevito drže uz utvrđeni breg: u zimu i rano proleće, ovde su jezerske vode visoke pa valja zadržati što višu kotu. Voda se povlači do maja meseca i prepušta prostor prostranim livadama – to su žabljački Kolovozi.

Kad se dakle uzme u obzir da su se oko ove strateške tačke koplja lomila i junaci žrtvovali – nestvarno okruženje ne predstavlja iznenađenje.

Pogledi su zaista impresivni. Južnim horizontom preko tanke linije velikog jezera dominira planina Rumija. Ni sa jedne tačke na jezeru, pogled na Rumiju nije tako sveobuhvatan. Kroz žabljačke livade tiho meandrira sada već ravničarska Morača, koja se nedaleko odavde uliva u Skadarsko jezero.

Neizostavni deo svake jezerske razglednice, dvogrba Vranjina, upečatljivo je dominantna i sa Žabljaka.

Reku koja protiče pored same tvrđave krstili su Turci – to je Karatun (u prevodu sa turskog – crna voda). Karatun je vodena veza Žabljaka sa ostatkom velikog jezera.

Ka severu, preko Karatuna, se nalazi još jedan prostrani jezerski zaliv. Malo blato je “jezero u jezeru”, zanimljiivost je da je Skadarsko jezero u prošlosti imalo drugi naziv – Veliko blato.

Karatun.
Malo ili Gornje Blato.
Žabljačke livade.
Rumija.
Vranjina.
Lovćen.
Sve ređi prizor na jezeru: tradicionalni čun od drveta.

Žabljak je dolaskom Turaka na Balkan u XV veku bio vojna protivteža Skadru na Bojani. Kada su Turci napokon prodrli u zetsku ravnicu i počeli sa ojačavanjem Podgorice, pozicija Žabljaka je postala i suviše ranjiva. Pod naletom Osmanlija, Ivan Crnojević se najpre 1478. povlači u u Riječki grad Obod (kod današnje Rijeke Crnojevića) a odatle i na Cetinjsko polje, gde osniva i manastir. Nakon svojih korena i viševekovnog postojanja u Duklji i Zeti, sedište crnogorske države se tako povlači iz mediteranskog pojasa ka planinskom kontinentalnom zaleđu.

Trista godina kasnije, uloge se menjaju, južnoslovenski narodi teže oslobođenju – Moć Otomanskog carstva je u opadanju. Oblast oko Rijeke Crnojevića već je zaposelo ratoborno crnogorsko pleme Ceklina. Čuvena je pohara Žabljaka iz 1835. za vreme vladavine Petra II Petrovića Njegoša, kada su se dvanaestorica hrabrih mladih Crnogoraca noću prikralo i popelo uz zidine da bi unutar zidina iznenadili mnogobrojniju tursku posadu.

Malo Blato i Oblun.

Svitanje na Žabljaku je bio poseban doživljaj i zbog nesvakidašnje zvučne kulise. Susedno Malo blato predstavlja pravi raj za ptice. Iako geografski najbliže glavnom gradu, Malo blato je prilično izolovano. Kako bih mu prišao bliže, od Žabljaka sam se vozilom vratio nazad do mosta na Morači, a zatim produžio dalje na sever do vodo-izvorišta Boljesestre. Tu se nalazi polazna tačka novo-uređene pešačke staze.

Prirodna lepota krajolika još jednom je prevučena tajnovitom patinom davno prohujalih vremena, jer i iznad Malog blata naime postoje ostaci srednjevekovnog utvrđenja – u pitanju je istorijska prethodnica Žabljaka, dukljanska utvrda na mestu još starije ilirske gradine – stari grad Oblun.

Oblun se kao latinski Obolon spominje u Ljetopisu popa Dukljanina. Prema istom se ovde utvrdio dukljanski kralj Đorđe – intravit in castelum, qui Obolon dicitur. Srednjevekovna utvrda je po svoj prilici nastala na mestu starog ilirsko-helenističkog akropolisa.

Zanimljivo je da je ovaj arheološki lokalitet u potpunosti iščezao sa geografskih karata, tavoreći u šiblju i kršu sve do poslednje dekade, kada konačno biva “otkriven” od strane lokalnih planinara. Zahvaljujući inicijativi Planinarskog društva Oblun, staza do krševitog visa je očišćena i obeležena. Usput je raspoređeno i nekoliko klupa za sedenje.

Sa Obluna se pružaju pitki pogledi ka Žabljaku Crnojevića i Vranjini. Vredi prošetati i utabanom kozjom stazom uz samu ivicu jezera i uživati u orkestriranom cvrkutu ptica i kreketu žaba.

Vodeni ekosistem Malog (ili Gornjeg) Blata i Karatunske reke su poslednjih godina ugroženi masovnom eksploatacijom šljunka iz reke Morače. Izdašnost vodoizvorišta Boljesestre iz kog se snabdevaju primorski gradovi je višestruko umanjena.

Skadarsko jezero, maj 2022. godine.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this:
search previous next tag category expand menu location phone mail time cart zoom edit close