Durmitorska bajka na ledu.

Čak i kad snega nema ni za lek, a februarski pejzaž nalikuje novembarskom, Durmitor te uvek iznenadi. Dovoljno je bilo tih nekoliko noći debelog minusa da se na Vražjem jezeru stvore uslovi za klizačku magiju.

Klizanje na Vražjem jezeru na Durmitoru, februar 2024. godine.

Klizanje na “crnom ledu”.

Ono što je “powder” (prašast sneg) za skijaše, to je “black ice” (crni led) za klizače. Planinska jezera su zimi po pravilu zaleđena – ali i pokrivena debelim snežnim nametom. U uslovima jakog minusa a u odsustvu padavina, može se dogoditi da jezero zaledi a da pri tome ostane glatko – to je “black ice” ili crni led u prevodu.

Dok je ova pojava prilično izvesna u toku zime u nizijama na severu kontinenta (recimo na jezerima u i oko Stokholma), na našim prostorima je ekstremno retka. Jer dovoljno je da padne samo mali sloj snega i prekrije jezero i onemogući nesmetano klizanje.

Prirodno se nameće pitanje, a šta ako pukne led? Ukoliko je sloj leda dovoljno debeo, čak iako se između ledenih ploča pojave pukotine, struktura ostaje stabilna zahvaljujući potpornom efektu. Led se noću skuplja a sa porastom dnevne temperature širi (ovaj proces je često praćen veoma neobičnim podvodnim zvucima nalik na podmornički sonar). Ledene ploče podupiru jedna drugu. Stabilna statika je omogućena pravilnim rasporedom potpornih sila, bez nosećih stubova poput kupole firentinskog Duoma ili rimskog Panteona. Naravno sve to uz uslov da temperatura vazduha noću odlazi u minus, a danju ostaje bliže nultom podeoku.

U svakom slučaju važno je približno utvrditi debljinu leda i klizanje započeti u plićem delu pa se postepeno otisnuti u središnji deo.

Tog 3. februara 2024. debljinu leda smo procenili na značajnih 20-tak centimetara.

A kako je dan odmicao, sa dodatnim padom temperature, pod nogama nam se, do večeri, ukazala ledena površina glatka kao staklo – vlažni san za svakog zaljubljenika u klizanje, i nešto što nikada ranije nisam doživeo!

Black ice – Klizanje u prirodi sa slobodom pokreta koja odgovara idealnim uslovima na klizalištu.
Dok ove zime klizamo po zaleđenom Vražjem jezeru, u pozadini su Šljeme i Mliječni do, kuda smo se pre par godina spustili sa vrha na skijama! Fotografisao: Dejan Dajković / MadeInDurmitor.

Jezerska površ.

Jezerska površ ili prosto Jezera, je pitoma planinska visoravan južno od Žabljaka i kanjona Tare, smeštena između Sinjajevine i samog masiva Durmitora. Po legendi je i ovde nekada bila šuma, a priča kaže da su tu šumu zapalili Turci, kako bi iz nje isterali hajduke.

Pogled na Šljeme sa Jezerske površi.

Kako dakle ime kaže, među pašnjacima je smešteno nekoliko lokvi i jezera što upućuje i na ledničko poreklo platoa (morenski nanos). Po veličini i lepoti izdvajaju se Vražje i Riblje jezero. Ovde smo dolazili ranije, stećcima u pohode, u jesen i proleće.

Ovogodišnji zimski prizori su ipak posebni, u odsustvu snežnog pokrivača, boja jezera je plavičasta zbog debelog sloja leda.

Pogled na zaleđeno Vražje jezero sa okolnog Debelog krša. U produžetku se razaznaje i Riblje jezero.
Riblje jezero izbliza.
Pogled sa Ribljeg jezera ka Stožini i Sedlenoj gredi.
Nekropola stećaka Grčko groblje u blizini Ribljeg jezera.
Šljeme i Savin Kuk u pozadini Grčkog groblja.
Riblje jezero.

Jahanje konja po snegu.

A kada su se noge poprilično umorile od klizanja, prepustili smo se čarima jahanja na Durmitoru, i to u zimskom ambijentu!

Žarko Ostojić sa Žabljaka je veliki zaljubljenik u konje. On i njegova porodica imaju čitavu ergelu od skoro pedeset grla. Miško, Micko, Zvezdan i ekipa su zapanjujuće mirni, naučeni da u stopu prate Žarka. Iako nikada ranije nismo jahali konje, dvosatni boravak u sedlu i šetnja po platou Jezerske površi je protekla zapanjujuće jednostavno. Nestvarno iskustvo jahanja po snegu pod vanvremenskom kulisom Međeda, Šljemena i Savinog kuka!

Suva lokva.

Naredno jutro pred povratak odlučujem da bacimo pogled u masiv, ka durmitorskom Sedlu. Kako je snega veoma malo, vozilom se može dobaciti do neslućenih visina za ovo doba godine. Bezbedno smo se primakli do uzvišenja iznad Suve lokve, pod durmitorskom Stožinom.

Zimi na Durmitoru često divljaju vetrovi a naročito kroz procep između Sedlene i Uvite grede. U dnu ledničkog valova smeštena je Suva lokva, koja je neretko pod dejstvom jakog mrznog vetra okovana i okružena čitavim santama leda.

Oko zaleđene lokve, u nesvakidašnjem odsustvu snega i ovde zatičemo prizore koji više nalikuju na poznu jesen nego na zimu. Južne strane su potpuno kopne, dok snega ima tek ponešto po severnim okapinama Ranisave i Sedlene grede prekoputa. Sante leda oko Suve lokve pejzažu daju egzotične, polarne momente.

Po ko zna koji put sam ponovo na Durmitoru ali ga još nikad nisam doživeo u ovakvom izdanju – tri dana u carstvu sunca i leda u pravom smislu te reči!

Vid i Nebojša, Žabljak, februar 2024.

Posebno hvala Radetu Šaroviću, Dejanu Dajkoviću i Žarku Ostojiću!

Jahanje na Durmitoru: “Durmitor Horse Riding” – Ana i Žarko

Prilikom ove posete Durmitoru, boravili smo u jednoj od brvnara FamilyFarm, Virak kao cenjeni gosti porodice Šarović.

Leave a comment

search previous next tag category expand menu location phone mail time cart zoom edit close